Koliko traje učenje stranog jezika? Vodič kroz jezične razine – od A1 do C2
Kažu da prosječna osoba tijekom života može savladati čak četiri jezika. Drugim riječima, učenje stranog jezika nije rezervirano samo za „jezične talente”, nego je dostupno svakome tko uloži vrijeme, trud i dovoljno motivacije. Pa ipak, svi se prije ili kasnije zapitamo isto pitanje: Koliko zapravo traje učenje jezika?
Je li dovoljno nekoliko mjeseci tečaja da se snađemo na putovanju? Može li se ozbiljna poslovna komunikacija savladati u godinu dana? I u kojem trenutku možemo reći da smo jezik doista „naučili“?
Odgovori nisu jednostavni jer na brzinu učenja utječe mnogo faktora – od sličnosti željenog jezika s našim materinjim jezikom, preko načina na koji ga učimo, pa sve do toga koliko smo svakodnevno izloženi stranom jeziku. Upravo zato postoje službeni jezični okviri koji nam pomažu da bolje razumijemo svoj napredak i postavimo realna očekivanja.
U ovom članku otkrit ćemo što zapravo znači „naučiti jezik“, kako izgledaju jezične razine od A1 do C2 prema Zajedničkom europskom referentnom okviru za jezike, koliko vremena okvirno treba da se postigne svaka razina te što je pritom obično lakše, a što teže savladati.
Što uopće znači „naučiti strani jezik”?
Svatko od nas ima neku svoju predodžbu, ili čak ideal, o tome što znači znati strani jezik. Kad to usporedimo s onim što službeni jezični standardi propisuju, mnogi se iznenade: „Pa zar je to sve?“ Jer često od sebe očekujemo puno više nego što takvi standardi zapravo traže. I prije nego što se u nama javi onaj unutarnji perfekcionist koji sve to promatra s nevjericom, vrijedi zapamtiti da su jezične standarde razvili stručnjaci za učenje jezika. Oni dobro znaju zašto je ljestvica postavljena baš tamo gdje jest.
U osnovi, naučiti strani jezik znači razviti četiri osnovne jezične vještine – čitanje, pisanje, slušanje i govor. Ovdje se s razlogom ne spominju gramatika, vokabular ili izgovor. Oni su alati koji nam omogućuju da čitamo, pišemo, slušamo i govorimo, ali nisu cilj sami po sebi. Primjerice, ne možemo pričati o svom omiljenom putovanju, a da ne poznajemo riječi poput zračne luke, razgledavanja ili znamenitosti, ali isto tako nema previše smisla učiti te riječi napamet u nizu jednu za drugom. Slično tome, ne možemo napisati poruku o onome što se jučer dogodilo ako ne znamo oblikovati prošlo vrijeme ili razumjeti druge ako nam nije poznato kako se izgovaraju glasovi na stranom jeziku. S druge strane, ne bismo ništa dobili time da naučimo gramatičko pravilo i nikada ga ne primjenjujemo u vlastitim rečenicama ili vježbamo izgovarati glasove bez da ih koristimo u riječima.
Ali gdje je onda granica? Kada možemo reći da dovoljno dobro vladamo stranim jezikom? Prema službenim okvirima, dovoljno je da se uspijemo snaći u situacijama koje zadovoljavaju naše potrebe. Primjerice, ako smo žedni i znamo zatražiti čašu vode, svrha je postignuta – bez obzira na to kako je točno rečenica oblikovana. Sve iznad toga je stvar stila i nijansiranja koje dolazi s daljnjim razvojem jezičnih vještina. Zato ćemo u restoranu reći: „Biste li mi, molim Vas, mogli donijeti čašu vode?“, a prijatelju „Oprosti, doneseš mi čašu vode?“ – i oba su primjeri dobrog korištenja jezika.
Najvažnije je shvatiti da učenje jezika nije jednokratan događaj, nego proces koji traje cijeli život. Čak i kad postanemo tečni govornici, uvijek će postojati novi izraz koji tek trebamo naučiti. I to je posve prirodno, jer se jezična kompetencija razvija postepeno, kako jezik koristimo u različitim situacijama.
Razine prema Europskom jezičnom okviru
Sad kad znamo što to znači „znati jezik”, pogledajmo kako se to znanje konkretno mjeri.
Zajednički europski referentni okvir za jezike, poznat kao ZEROJ ili CEFR (od engleskog naziva Common European Framework of Reference for Languages), standardizira procjenu jezičnih razina. Sustav je podijeljen u šest razina koje detaljno opisuju spomenute četiri vještine – čitanje, pisanje, slušanje i govor.
Razine su grupirane u tri osnovne kategorije:
- A1 –A2: Početne razine na kojima svladavamo osnove jezika.
- B1 – B2: Napredne razine na kojima se samostalno snalazimo u većini svakodnevih situacija.
- C1 – C2: Visoke razine na kojima tečno vladamo stranim jezikom.
*Izvorni govornici se nalaze na razini C2.
Uz to, svaka razina ima i podrazine, a svaki jezik i precizno opisane smjernice vezane uz vokabular i gramatiku na svakoj od njih. Te smjernice koriste obrazovne ustanove, ispitni centri i izdavači udžbenika, što omogućuje da učenje jezika bude usporedivo i mjerljivo u cijeloj Europi, ali i šire.
Na mrežnim stranicama Vijeća Europe nalazi se ljestvica za samoprocjenu. Pomoću nje se može samostalno odrediti na kojoj se razini nalaze vlastite jezične vještine.
Koliko vremena treba za svaku jezičnu razinu?
Vrijeme potrebno da se dosegne određena razina razlikuje se od osobe do osobe. Na to utječu mnogi faktori:
- Sličnost s materinjim jezikom: Govornici hrvatskog jezika brže će naučiti ruski u odnosu na njemački jezik jer su slavenski jezici međusobno bliži u usporedbi s germanskim.
- Prethodno iskustvo s učenjem jezika: Tko već zna jedan strani jezik, lakše usvaja i drugi jer ima razvijene strategije učenja prilagođene sebi.
- Izloženost jeziku: Boravak u zemlji u kojoj se jezik govori ili njegova svakodnevna uporaba značajno ubrzavaju proces učenja.
- Intenzitet i okolina učenje: Više sati nastave u manjoj grupi znači i više prilika za aktivno korištenje jezika.
- Samostalni angažman: Ponavljanje i vježbanje izvan nastave čine veliku razliku.
Sljedeća tablica prikazuje okvirni broj nastavnih sati od 45 min koji se u prosjeku povezuje s postizanjem određene jezične razine prema ZEROJ-u.
|
Razina
|
Opis jezične razine
|
Broj nastavnih sati (45 min)
|
Angažman za učenje
|
|---|---|---|---|
Ipak, važno je naglasiti da je riječ samo o smjernicama jer svatko uči svojim tempom – na brzinu napredovanja utječu gore navedeni faktori, ali i osobne predispozicije (da, neki ljudi zaista imaju urođeni „sluh za jezike”.)
Koja jezična vještina je najlakša, a koja najteža?
Ovo je vrlo individualno, ali postoji jedna uobičajena razlika:
- Pasivne vještine (čitanje, slušanje) obično se razvijaju brže jer traže prepoznavanje i razumijevanje.
- Aktivne vještine (pisanje, govor) zahtijevaju više vremena jer uključuju samostalno oblikovanje rečenica i sigurnost u izražavanju.
Važno je znati da se pasivne i aktivne vještine nadopunjuju. Što više čitamo i slušamo, to nam je lakše pisati i govoriti – i obrnuto.
Popularan meme koji duhovito prikazuje ovu razliku. Naravno, to nije pravilo za sve, ali lijepo ilustrira kako nam neke vještine idu prirodnije od drugih. 🙂
Zaključak: Koliko stvarno traje učenje jezika?
Ne postoji univerzalni broj sati nakon kojeg možemo reći: „Evo, sad znamo taj jezik.“ Sve procjene služe samo kao korisna orijentacija, ali brzina napretka ovisi o nama samima, našoj motivaciji i situaciji u kojoj se nalazimo.
Ono što vrijedi za sve je jedno jednostavno pravilo: redovitost pobjeđuje intenzitet. Učenje jezika mnogo je učinkovitije kad mu se posvećujemo umjereno i kontinuirano, a ne povremeno i u velikim dozama. Nastava pritom ima nezamjenjivu ulogu kod učenja u odrasloj dobi – pruža nam strukturu, jasnoću i sigurno okruženje u kojem možemo upoznati kako jezik funkcionira. No jednako je važno ono što radimo izvan učionice, jer upravo tamo dolazimo u doticaj s jezikom u njegovom autentičnom obliku. Tek kada se ova dva pristupa isprepletu – vođeno učenje i stvarna upotreba – napredak postaje cjelovit i dugotrajan.
I na kraju, možda najvažnija stvar: Učenje jezika nije utrka s vremenom, nego proces koji nam otvara vrata novog pogleda na svijet. Zato je najbolje opustiti se i uživati u svemu što on donosi sa sobom.
